Masao Yamamoto
Izvor: FotoWiki
Sadržaj |
Općenito
Japanski fotograf Masao Yamamoto rođen je 1957. godine u Gamagorijskom gradu koji je dio Aichi Prefecture. Taj prostor je okružen planinama te velikim obalama uz more što je u samom fotografu razvilo ljubav prema prirodi. Već kao dijete tendencirao je umjetnosti i volio je skupljati stvari iz prirode. Tada je za njega umjetnost predstavljala njegova kolekcija insekata. No kada je postao odrasla osoba, umjesto ubijanja kukaca, započeo ih je fotografirati i tako sakupljati njihove fotografije. Prvi pravi dodir s umjetnošću započinje slikanjem. Pod vodstvom Goroa Saitoa studirao je ulje na platnu u Aichi Prefecture-u gdje je i rođen, ali to ga nije toliko zanimalo kao i fotografiranje. Jednostavno je osjetio veću ljubav prema fotografiji nego prema slici iako ih je volio povezivati, to jest davao je fotografijama neke karakteristike slika. Godine 1975. počinje se ozbiljno baviti fotografijom. Kada je započeo fotografirati bio je nepristran, bez ikakvih predrasuda i bez određenih ideja jer kada bi se fokusirao samo na jednu stvar ili događaj znao je kako bi možda mogao propustiti neki drugi zanimljiv objekt ili događaj. Toj ideji je ostao vjeran i dan danas zato uvijek fotografira bez ikakvog pritiska, otvoren za sve mogućnosti, jednostavno rečeno otvorenog uma. Što zapravo njemu predstavljaju njegove fotografije? Sam Masao Yamamoto kaže kako je svjestan činjenice da neki ljudi nikada neće shvatiti njegov rad. To uspoređuje sa njihovim banalnim shvaćanjem objekata u prirodi. Za njega priroda nije tako jednostavna, ona se može protumačiti na bezbroj načina i svaki objekt u njoj ima bezbroj značenja, a upravo takvu prirodu povezuje sa svojim fotografijama za koje smatra da nose puno poruka koje svaki čovjek može drugačije intrepretirati. Godine 1987. započinje izlagati svoja djela u sklopu grupe fotografa, a tek 1993. godine započinje sa samostalnim izložbama. Svaka samostalna izložba dobila je naziv po određenim knjigama čiji je autor Masao Yamamoto. Naime te knjige su zapravo kolekcija njegovih fotografija koje je svrstao pod prigodan naslov, a on je u jednu ruku objašnjavao cijeli ciklus fotografija. Do sada je izdao pet knjiga od kojih su dvije najpoznatije. Sam fotograf je priznao kako ponekad radi svoj posao samo kako bi preživljavao, ali opet ga radi iz ljubavi što rezultira tako dragocjenim i posebnim blagom koje ostavlja iza sebe i daruje ga čovječanstvu. Njegova moć opažanja i same izvedbe su sve bolje i bolje što se može uočiti iz njegovog daljnjeg rada. Upravo zbog toga je postao jedan od omiljenih fotografa i vjerojatno će još dugo ostati tako voljen i poštovan od strane štovatelja.
Izložbe
Samostalne izložbe: Od 1993. godine do 2000. godine instalacije su bile pod nazivom A Box Of Ku što je također naziv njegove prve knjige.
Održane su ovim redom:
| Godine | Mjesto |
|---|---|
| 1993. | Tokyo, Toyohashi |
| 1994. | Kichijyoji, San Francisco |
| 1995. | Yokohama |
| 1996. | New York |
| 1997. | Nagoya, San Francisco |
| 1998. | San Francisco |
| 1999. | Toyohashi, Atlanta |
| 2000. | New York, Tokyo |
Od 2001. godine do 2007. godine instalacije su bile pod nazivom njegovih ostalih knjiga. Dakle druge knjige Nakazora te predzadnje dvije Omizuao i Santoka.
Održane su ovim redom:
| Godine | Mjesto |
|---|---|
| 2001. | New York |
| 2002. | Portland, Santa Monica |
| 2003. | Italy, New York, Atlanta, Toyohashi |
| 2004./5. | Portland, San Francisco, Santa Monica |
| 2006. | Paris, London |
| 2007. | Amsterdam, Italy, Camel (U.S.A), Portland |
U grupnim izložbama je počeo izlagati svoje fotografije puno prije, započeo je godine 1987. te izlaže i dan danas. Izlagao je u: Francuskoj, Portugalu, Atlanti, Italiji, Mađarskoj, Amsterdamu, Lisabonu, Soulu, Tokiju, Stockholmu, Scottsdale-u, Chicago-u, San Francisco-u, Houstonu, Cambridge-u, New Yorku, itd.
Inspiracija
Najveću inspiraciju nalazi u prirodi, ali još jedan oblik umjetnosti ga je pokrenuo i dao mu inspiraciju. To je haiku poezija. Naime svaku fotografiju može povezati sa nekom haiku pjesmom, ali one nisu bilo kakve pjesme već je njihov autor bio krasopisac i pjesnik Ryokan 1. Njegova djela, ali ponajviše haiku poezija bila je jedna od najjačih utjecaja na M.Yamamotovo stvaralaštvo. No jedna određena haiku pjesma je najviše inspirirala M.Yamamoto-u. Tu pjesmu je Ryokan napisao na samrti zato se još zove i “mrtva pjesma” a govori o lišću koje pada.
“Showing their backs
Then their front
Falling maple leafs”
ili
“Showing the back
Showing the front
Falling maple leaves”
U stvarnosti se ta pjesma može interpretirati na mnogo načina. Na primjer, list koji pada može predstavljati metaforu života koja prikazuje svoje strane, tj.dobra i lošu stranu života. Bez obzira kakav nam je život bio opet ćemo pasti, tj. umrijeti što je u značenju zen budizma ponovo Olivetti, a to nam daje priliku za novi život. Masao Yamamoto smatra da je ovakvo jednostavno opisivanje prirodne stvari izvanredno i izuzetno. Što je u stihovima tog čovjeka jest ono što on zapravo želi u svojim fotografijama. Želi fotografije koje će nam dati odvažnost, koje nas podsjećaju na dobra vremena, koje nas usrećuju. Moć haiku poezije i Yamamotovog rada je moć sugestije, pokazivanja visokih vrijednosti života na jedinstven način, ali opet nekako nedorečen što daje gledatelju (čitatelju) priliku za dopunjavanje ideja i misli, razvijanjem vlastith emocija i sjećanja koja se mogu povezati s fotografijama. Na taj način se povezuje sa ljudima i želi im približiti svoje viđenje svijeta, ali ne i nametnuti. Njemu je najvažnije jedinstvo ma koliko god različit svijet bio, ma koliko god različitih mišljenja postoji.
Knjige i izložbe
Masao Yamamoto je izdao pet knjiga ovim redom:
| Godine | Knjiga | Naklada | Mjesto |
|---|---|---|---|
| 1998. | A Box Of Ku | Nazraeli | USA |
| 2001. | Nakazora | Nazraeli | USA |
| 2002. | The Pass Of Green Leaves | Nazraeli | USA |
| 2003. | Santoka | Omizuao | H.Sousho |
| 2003. | Nazraeli | Japan | USA |
Svoja djela je svrstao u jednu od knjiga pod nazivom Nakazora. Značenje riječi Nakazora može se interpretirati na više načina,ali osnovno je “ prostor između neba i zemlje, mjesto gdje ptice i leptiri lete, tamo gdje stopala ne dotiču tlo.” Odnosno praznina, prazan prostor. To je budistički tremin koji označava zenit ( centar neba). Takav naziv knjige mu ostavlja puno prostora za nova djela, koja ne moraju biti kategorizirana. Sam umjetnik kaže kako takva riječ ostavlja dosta mjesta za njegove osjećaje, naime pod tim nazivom može opisati kako se osjeća i koje ga emocije u nekom trenutku prolaze. Druga knjiga njegovih radova se zove A Box Of Ku. Značenje riječi Ku je identično značenju riječi Nakazora, tj. praznina, prostor. Oni koji su vidjeli tu knjigu bili su fascinirani jer svaka fotografija ostavlja skriveno značenje. Djela M.Yamamote nemaju ono striktno značenje riječi fotografija, slika koju je moguće vidjeti; ona predočava nešto realno, već svaka fotografija ima “dušu” odnosno ima nešto više za reći, ispričati neku ne tako stvarnu priču. Kako on to postiže? Inače fotografiranje je tehnologija zaustavljanja vremena, ali njegova tehnika je baš suprotna, ona ponovno pokreće vrijeme da teće dalje. Dok stvara izložbe, M.Yamamoto ne radi ništa kronološki. Ponekad počne od kraja ili sredine, nikada ne zna odkud će krenuti. Čak i nema ideju o kakvoj će priči biti riječ prije nego počne. Sve se zapravo događa spontano. Objašnjava to na način kao kad skuplja lijepo kamenje (iako se odlučio samo za bijelo uzet će i crni kamen ako mu se i on svidi.) Jednostavno se priča razvija na svoj način. Umjetnik ne želi da gledatelji shvate njegove izložbe, nego želi da samo gledaju. Njegove izložbe su kao haiku poezija koja ima puno značenja. Shvaćanje haiku-a se može dogoditi u sekundi, a ponekad ljudi nikako ne mogu dokučiti što je pjesnik htio reći. Tako i njegove izložbe otkrivaju priču odmah kada ih gledatelj vidi ili nemaju smisla čak ni samom umjetniku. Kako izgledaju njegove izložbe (slika 1. i slika 2.)? Pošto su fotografije vrlo male ostavljaju dosta praznog prostora. Taj prazan prostor nije zanemariv već ih on na neki način povezuje i daje im još neke posebne značajke. To bi se moglo usporediti kao tišina (nju predstavlja bijeli zid ili neka druga površina na kojoj se nalaze fotografije). Ona nam može dočarati zvukove koje inače ne čujemo ili ne primjećujemo kada smo okruženi bukom. Dok fotografije predstavljaju šapat koji se u stanju tišine jako dobro čuje, moglo bi se reći one vrište na zidu te tako svaka fotografija dolazi do izražaja i daje svoj maksimum.
Način fotografiranja
Upotrebljava fotografije kako bi za kratko vrijeme zabilježio prouzročena sjećanja. Također muti granicu između slike i fotografije eksperimentirajući s tiskanim površinama. Svojim fotografijama daje novi značaj tako što ih boji, tonira s čajem, premazuje, trga i izlizuje. Njegove subjekte uključuju aktovi, pejzaži (priroda), stil života, razni objekti (pokušava povezati prirodu i ljude,sjećanja i vrijeme) i sve što mu se u određenom trenutku čini zanimljivo. Kako bi svaku pojedinu fotografiju prikazao kao dio velike stvarnosti, radi raznovrsne instalacije. Planine, dim, vodopade, nebo, cvijeće, more, ptice, oblake, ljude sve je to vidljivo i svi se mogu s tim susresti u životu, ali kada gledamo M.Yamamotine fotografije takvih prizora čini nam se kao da su nestvarni, ali opet već viđeni nekada u prijašnjem životu, kao deja vu. Jednostavno rečeno njegove fotografije su kao iluzija, sjećanje na prošlost koje se na neki čudan način spaja s budućnošću. Njegove fotografije su male, najčešće dimenzija 3x5 incha ili čak manje, a izgledaju staro što je zapravo i njegova namjera. Mogao bi čekati 30 godina da dobiju takav izgled, ali to je jednostavno nemoguće pa ih mora postarati. Nosi ih sa sobom dok ide u šetnju, trga ih rukama, a to mu daje njegov željeni izričaj. Takav način stvaranja fotografije se naziva proces zaboravljanja ili proizvodnja sjećanja. Zašto? Stare fotografije su vrijedne jer u sebi nose sjećanja i emocije pa je to glavni razlog zbog ovakvog načina stvaranja fotografija. Stvara male fotografije iz istog razloga. Dok držimo fotografiju u rukama, mi zapravo nosimo misli i sjećanja u rukama. To je slično obiteljskim albumima koje svatko od nas ima i oni u nama bude posebne emocije. Većina fotografija su crno bijele. Možemo ih povezati sa snovima, naime u snovima nema boja mada nam se čini da nije tako. Tim efektom fotograf još više stavlja neko "skriveno" značenje u svoja djela te još više postiže ekeft sjećana, prošlosti. Koliko god njegove fotografije bile male i uništene da nekada čak ni ne možemo uočiti što je na njima to nas još više zaintrigira, daje nam dodatnu želju za otkrivanje što je fotograf tim djelom htio reći i što je zapravo na samo fotografiji. Masao Yamamoto je jedan od rijetkih fotografa koji koristi sve navedene tehnike u stvaranju svojih djela. Svaka njegova fotografija je unikatna i nosi svoju priču. Baš zbog toga mnogi su ljudi jednostavno očarani njegovim radom te je mnogim umjetnicima veliki uzor.
