Bernice Abbott
Izvor: FotoWiki
Bernice Abbott bila je američka fotografkinja najpoznatija po svojim crno-bijelim fotografijama arhtitekture New Yorka.
Odabrala sam ovu temu za seminar jer sam otprije čula za B. Abbott i htjela sam malo više istražiti o njoj, njenom životu i radu.
Njezin rad obuhvaća više od 50 godina dvadesetog stoljeća. U doba kada pojam „žene s karijerom“ nije bio samo nekonvencionalan već i kontroverzan, uspjela se uzdići kao jedan od najboljih fotografa svoga doba.
Kao žena i ozbiljan umjetnika Bernice se morala suočiti s brojnim preprekama, među ostalim i s uskraćivanjem priznanja za svoje radove. Tek nedavno se velika kvaliteta njenih fotografija počela adekvatno cijeniti. Ona je rođena u svijetu krutih društvenih pravila, posebno za žene, gdje se očekivalo da će sve prihvatiti nametnute im norme oblačenja, ponašanja, obrazovanja i ostalih sfera društvenog života. Abbott je bila nezavisna i prkosna djevojka koja je mrzila takva ograničenja. Jedan od njenih najjranijih djela „pobune“ bila je promjena imena; iz Bernice u Berenice.
Berniceino djetinjstvo nije bilo jako sretno. Dok je bila mala roditelji su joj se rastali te je ona ostala živjeti s majkom, a braću su joj poslali da žive s ocem. Nikada ih nije vidjela opet. To je bio težak udarac za nju i može se time objasniti zašto se nikada nije udala i osnovala svoju obitelj. Rekla je da se nikada ne želi vjenčati jer je brak označavao kraj za žene koje vole i žele raditi, a u njeno doba je to i bilo istina.
Bernice Abbott je bila žena snažnog karaktera i osobnosti koja se uspjela uzdići, u društvu punom seksizma i predrasuda, do razine u kojoj je postala legenda svoga doba. Iako su joj se isprva redali neuspjesi u pokušavanju da je priznaju kao ravnu bilo kojem muškarcu u tome što radi, nije ni u jednom trenutku pomislila odustati, te je ustrajala i zahvaljujući njenom trudu i željeznoj volji postigla je ono što je u životu i željela. Svojom upornošću je i postigla da djela Eugenéa Atgeta postanu nacionalno priznata. Njena nadarenost se mogla uočiti odmah čim je preko Man Raya došla u doticaj s fotografijom.
Bernicein rad se može podijeliti u 4 kategorije: portreti proslavljenih stanovnika Pariza 1920ih, 1930ih dokumentirana povijest New Yorka, fotografsko istraživanje predmeta znanosti od 1950ih do 1960ih, te životna promocija rada Eugenéa Atgeta.
Ona je bila pobornik izravne fotografije i gledala je s neodobravanjem na svako retuširanje i bilo kakvi izmjenu fotografija. Njezino viđenje je bilo da se sve treba prikazati realno, onakvim kakvo jeste, da je to smisao fotografije. Zato je osim arhitekture i slavnih, slikala i „obične“ ljude na njihovim radnim mjestima, provodeći svoj normalni radni dan. Prema njenim radovima možemo vidjeti kakav je život bio sredinom 20.stoljeća u New Yorku.
Abbott nije bila samo fotografkinja već se i veoma zanimala za znanstveni rad te je pokušavala dokumentirati dokaze zakona fizike i kemije. Bez njezinih izuma fotografija bi bila na drukčijem nivou nego što jeste. U „House of photography“ je ona te svoje izume promovirala i prodavala, ali nažalost zbog nedostatka novaca morala ju je ubrzo zatvoriti.
Sadržaj |
Mladi dani
Bernice Abbott rođena je u Springfieldu Ohio 17. srpnja 1898., a umrla je 9. prosinca 1991. u Monsonu, Maine. Pohađala je Ohio State University, ali ga napušta 1918. te odlazi sa prijateljima u Greenwich Village gdje biva „usvojena“ od strane anarhista Hyppolitea Havela. Dijelila je stan na Greenwich Avenueu sa još nekolicinom ostalih, među kojima su bili i pisac Djuna Barnes, filozof Kenneth Burke te književni kritičar Malcolm Cowley.
Isprva se bavila novinarstvom, ali je ubrzo postala veoma zainteresirana za kazalište i skulpture, najvjerojanije zbog njene interakcije s umjetnicima Eugene O'Neillom, Man Rayom i Sadakichi Artmanom. 1919. skoro umire od pandemične influence. 1921. odlazi u Europu di je provela dvije godine studirajući kiparstvo u Parizu i Berlinu. U tom razdoblju je i promjenila svoje ime, tj. usvojila francuski način pisanja imena i to na prijedlog Djuna Barnesa. Pored njenog rada u likovnoj umjetnosti, Abbott objavljuje poeziju u eksperimentalnom književnom časopisu Transition.
Bernice se počela baviti fotografijom 1923., kada je Man Ray trebao nekoga tko ne zna ništa o fotografiji, i time nekoga tko bi napravio sve što mu se kaže, te ju je zaposlio kao njegovu asistenticu u tamnoj komori u portret studiu u Montparnasseu. Ray je bio impresioniran njenim odličnim radom te joj je dozvolio da koristi njegov studio za razvijanje svojih fotografija. Godine 1926. je bila njena prva samostalna izložba u galeriji Au Sacre du Printemps te je osnovala svoj vlastiti studio na rue du Bac. Nakon kratkog perioda studiranja fotografije u Berlinu, 1927. odlazi u Pariz i osniva novi studio na rue Servandoni.
Abbottini subjekti su bili ljudi iz umjetničkog i književnog života, uključujući Jeana Coctauea, Jamesa Joycea i ostale koji su samo prolazili kroz grad. Prema riječima Sylvie Beach, biti uslikan od strane Man Raya i Bernice Abbott značilo je da si zaista netko i nešto. Bernicein rad je bio izložen sa onima Man Raya, Andre Kertésza i ostalih, u Parizu, u Salon de L'Escalier (formalnije, u Premier Salon Indépendant de la Photographie), i na stepenicama Théâtre des Champs Elysées. Sudjelovala je u sklopu izložbi moderne fotografije, održanih 1928-9. u Brusselesu i Njemačkoj, te je njeno portretiranje bilo veoma neobično uspoređujući sa ostalima.
Utjecaj Eugénea Atgeta
Godine 1925. Man Ray ju je upoznao sa djelima Eugéne Atgeta. Postala je veliki obožavatelj Atgetova rada i uspjela ga je nagovoriti da joj odsjedi za portret 1927. Ubrzo nakon toga on je umro. Iako je Vlada uspjela steći veliki dio Atgetove arhive – Atget je prodao 2621 negativa 1920., te je njegov prijatelj i izvršitelj André Calmettes prodao ih još 2000 neposredno nakon Eugéneove smrti – Abbott je uspjela kupiti ostatak u lipnju 1928. i ubrzo započela rad na njihovoj promociji. Rani opipljivi rezultat je bila 1930. knjiga Atget, photographe de Paris u kojima je opisana kao editor fotografije. Abbottin rad u Atgetovo ime je trajao sve dok nije prodala arhivu Muzeju moderne umjetnosti 1968. godine. Pored njene knjige The world of Atget (1964), također je dala fotografije za knjigu A vision of Paris, objavila portofolio Twenty Photographs, i pisala eseje. Njezina kontinuirana nastojanja pomogla su Atgetu da dobije nacionalno priznanje.
Mijenjanje New Yorka
1929. godine Abbott je posjetila New York da bi pronašla izdavača za Atgeove fotografije. Pri samom dolasku u grad, uvidjela je njegov potencijal za umjetničke slike. Vratila se u Pariz gdje je zatvorila svoj studio i iste godine u prosincu se vratila u New York i započinje raditi njegove prve fotografije. Njezine prve fotografije grada su napravljene Kurt-Bentzin fotoaparatom, ali ubrzo nabavlja veliki Century Universal koji ima negative od 8x10 inča. Koristeći taj fotoaparat napravila je slike koje su obilježile povijest, kao što su slike razrušenog grada, kao i slike Manhattana. Njezine fotografije su došle do takvog savršenstva da je mogla stati uz rame Eugenu Atgetu, fotografu koji joj je bio veliki uzor. Šest je godina radila fotografije New Yorka, a za to vrijeme nije uspjela dobiti nikakvu financijsku potporu od kulturnih udruga, stoga je fotografiranje financirala svojim radom u New School of Social Research gdje je počela raditi 1933. Godine 1935. Abbott i njene fotografije su počele dolaziti do izražaja, naime, te je godine unajmljuje Federal Art Project kao nadglednika njenog projekta „Changing New York“. Nastavila je raditi fotografije New Yorka, ali sada je imala asistente koji su joj pomagali i na terenu u njenom uredu. Zahvaljujući ovome Abbott je dobila više vremena da se bavi fotografiranjem i razvijanjem sika, a sve joj je to ujedno išlo i puno brže zahvaljujući asistentima. 1939-te godine povukla se iz Federal Art Project-a, a do tada je napravila 305 visokokvalitetnih slika New Yorka koje krase Museum of The City of New York.
Abbottin projekt primarno je bio sociologijsko proučavanje isprepleteno unutar modernističkih estetskih praksi. Njenim fotografijama ljudi New Yorka željela je naglasiti vitalne interakcije između tri aspekta urbanog života građanina New Yorka. Jedan bi bio njihova radna mjesta i posao, mjesta gdje provode slobodno vrijeme i druže se se; u drugu ruku, svojim je fotografijama pokušavala uhvatit kulturnu raznolikost na jednom mjestu, kao što su na primjer razni narodi koji žive u gradu; u zadnjem aspektu, fotografirala je svakodnevne ljudske aktivnosti. Kroz ovakav pristup, pokušavala je ljudima predočiti da je okolina u kojoj žive posljedica njihova kolektivnog ponašanja i djela čime su je oblikovali, kao i obrnuto, da okolina u kojoj ljudi borave određuje njihovo ponašanje, postupke i pogled na svijet. Prilikom stvaranja tog lica velikog grada, izbjegavala je lijepo, a stil koji je koristila opisuje se kao „fantastični“ kontrast između starog i novog, nije uljepšavala stvarnost već je prikazivala onakvom kakva je. Po nekom svom principu birala je kuteve kamere, leće, kutove slikanja i sve čime se fotograf može služiti da bi stabilizirala predmet, ili ga pokazala u nekom drugom svjetlu ako bi to odobravala, ili destabilizirala ako to isto nije odobravala.
Abbottine ideje i pogled na New York nastale su pod velikim utjecajem Lewis Mumfordovih povijesnih zapisa iz ranih 1930. koja je podijelila američku povijest u mnogo grana i područja tehnološke ere. Abbott je kao i Mumford, bila jako kritična prema američkoj „paleotehničkoj eri“, doba koje se pojavilo nakon Američkog građanskog rata. Kao Mumford, Abbott se nadala da će kroz svoje slike ljudima približiti pojam i smisao, te ih i poučiti, o urbanom planiranju što bi na kraju trebalo rezutirati izlaskom iz „paleotehničke ere“ i uvesti Ameriku u više ljudsku, takozvanu „neotehničku eru“. Mumford je tu eru opisao kao podređenost čovjeku, tj. bolji životni standardi i promjenjeni načini razmišljanja, u njoj treba razviti okolinu koja je više humana od sadašnje. Abbotina naklonjenost Mumfordu najbolje se očituje na njenim fotografijama zgrada i lokacija koje su nastale prije razvijanja urbanog planiranja, a na slikama ih je prikazivala uvijek tako da izgledaju što više prijeteće i opasno
Godine 1935. Bernice se preselila u Greenwich Village, te je tamo živjela u potkrovlju sa umjetničkom kritičarkom Elizabeth McCausland, sve do Elizabethine smrti 1965. Elizabeth je strasno podržavala Bernice, te je pokazivala svoju potporu pišući članke za Springfield Daily Republican, te za Trend i New Masses (u potonjem pod psudonimom Elizabeth Noble). Osim toga, McCausland je pridonijela naslovima za knjigu Abbottinih fotografija pod nazivom Changing New York (ilitiga Mjenjanje New Yorka) koja je objavljena 1939. godine.
Znanstveni rad
Abbottin stil izravne fotografije pomogao joj je dati jako veliki doprinos znanstvenim fotografijama. Čak je i 1958. proizvodila seriju fotografija koja je korištena za udžbenike iz fizike za visoke škole. U tom periodu je postala zaokupljena znanstvenim radom, nadajući se da će uspijeti uloviti na fotografiji dokaze o postojanju zakona fizike i kemije, te ostale znanstvene fenomene. Čak je i upisala tečajeve iz kemije i struje kako bi proširila svoje znanje i razumijevanje tih pojava. Opet joj je njena željezna volja dobro poslužila.
Znanstvena zajednica je gledala na njen trud sa puno sumnje, i zbog velikog skepticizma prema korisnosti fotografije, i zbog svojeg neprijateljstva prema ženama koje su se zaputile u rad u enklave znanosti koje su tehnički bile „samo muško“ područje. Provela je godine pokušavajući uvjeriti znanstvenike i urednike da članci i novine mogu biti ilustrirane fotografijama, boreći se protiv konvencionalnog uvjerenja da su crteži dovoljni. Sve u svemu, kako je i Abbott rekla u jednom intervjuu, projekt je bio minsko polje seksizma: „Kada sam htjela izdati knjigu o struji, velika većina znanstvenika je tvrdila da je to neizvedivo. Kada sam napokon uspjela pronaći kolaboranta, njegova se žena veoma protivila njegovom radu sa drugom ženom. Prema muškim laboratorijskim asistentima se odnosilo sa puno više poštovanje nego prema meni. Nemate ideje što sam sve morala prolaziti samo zato jer sam žena.“
Politička utrka je spasila Bernice kada je Sovjetska Unija lansirala prvi teleskop u svemir 1957. godine time započinjući tzv. „space race“. Vlada Sjedinjeni Američkih Država je počela pridavati puno više pažnje znanosti i pogurivati njen napredak. Godine 1958. Abbott je pozvana na rad u komitet Massachusettskog instituta za tehnološku fiziku (Massachusetts Institute of Technology's Physics), koji je bio zadužen za poboljšanje srednjoškolske edukacije u znanosti. Napokon je Abbott uspjela u svojem ustrajanju da fotografija dobije vrijednost u znanosti. Pisac njene biografije, Hank O'Neal, je izjavio da su znanstvenen fotografije njen najbolji rad. Mnogi se slažu da je bila sposobna na jedinstven i lijep način prikazati odbijanje lopte od površine, uzorak strugotina željeza oko magneta ili formiranje mjehurića sapuna.
Bernice je i osnovala „House of potography“ 1947. godine u kojoj je promovirala i prodavala neke svoje izume. To je uključivalo i stalak distorzije koji je davao veoma neobične efekte na fotografijama razvijenima u tamnoj komori, te također teleskopski stup rasvjete, poznat danas među brojnim studijima fotografa kao „autostup“ („autopole“) na koji se može priključiti svjetlo na bilo kojoj razini. Nažalost, zbog veoma slabog marketinga, „House of photography“ je brzo izgubila novac, i u međuvremenu su umrla dva dizajnera te se kuća morala zatvoriti.
1934. godine Henry Russell Hictchcock ju je zamolio da fotografira dva subjekta: antebellum arhitekturu (građevine nastale prije Američkog građanskog rata) i arhitekturu H.H.Richardsona. U svojim kasnijim godinama Abbott je malo fotografirala diljem zemlje male gradove i arhitekturu vezanu za automobilski promet, posebno dokumentirajući US Route 1 autocestu koja se proteže duž Istočne obale od Floride do Mainea. Projekt je rezultirao u više od 2 500 negativa. Nedugo nakon toga Bernice je morala na operaciju pluća te su joj doktori rekli da bi trebala se preseliti iz New Yorka zbog prevelike onečišćenosti zraka, a budući da se tijekom tog projekta (dokumentiranja US Route 1) zaljubila u ljepote Mainea, kupila je tamo malu kuću u šumi u kojoj je proživjela ostatak svog života. Ona je i tamo nastavila svoj projekti i izdala svoju posljednju knjigu A Portrait of Maine (1968.).
Kako je 1970-ih rasla popularnost fotografije i njezin životni rad je napokon postao priznat tako su i nju u Maineu posjećivali mnogobrojni obožavatelji, studenti fotografije i novinari. Postala je nešto poput legende svojeg doba, poštovana kao pionir žena-umjetnica koja je osvojila do tada područje dominirano osobama muškog spola zahvaljujući njenoj čvrstoj osobnosti i željeznom karakteru. Ali, možda čak i najvažnije, medijski studenti su prepoznali nadarenost , talent i umjetnost u njenim radovima, među kojima se nalaze dragulji fotografije 20. stoljeća.
Pristup fotografiji
Bernice je bila dio pokreta izravne fotografije, koji je naglašavao važnost da fotograf ne izmanipulira fotografiju ni kad je riječ o subjektu ni kada je riječ o procesu razvijanja fotografije. Također nije voljela rad piktoralista poput Alfreda Stieglitza, koji je stekao veliku popularnost tijekom bitnog razdoblja za njenu karijeru, i zbog toga je ostala bez potpore te škole fotografije.
Tijekom njene karijere, Abbottine fotografije su bile dobar prikaz rasta i razvoja tehnologije i društva. Ona je svojim radom dokumentirala i hvalila ljepote New Yorškog krajolika. I to je sve bilo vođeno njenom vjerovanjem da moderni izum poput kamere treba i zaslužuje dokumentirati dvadeseto stoljeće.
